Jednom, davno, jedna je ptica iz Dzenneta doletjela

i na Poslanikove ruke tiho je sletjela.

Glas koji donese bi težak k’o planina

i Dunjaluk tada zavila je tišina.

Od svetosti tog trenutka svi meleki pogled oboriše

a Poslanikove grudi snažno zadrhtaše.

I bi rečeno: “Uči, u ime Gospadara tvoga Koji stvara”

a Poslanik ugleda jedan novi svijet koji se pred njim otvara.

I tada je ova noć sveta postala

da bude nur našeg života ona je ostala.

I sjaj zvijezda je nestao, a Mjesec je sakrio svoje oči od nura

jer ovo je noć kada najjače sija svaka Kur’anska sura.

O insanu, Gospodar tvoj večeras blizu je

i da usliši tvoju dovu spreman je.

Oslušni ajete koje nježni povjetarac nosi

i u duše vjernika smiraj unosi.

Večeras ružine latice sa neba padaju.

Onaj ko laticu dzennetsku uhvati

na nju će vječno mirisati.